Vizualno impresivna predstava

Pustolovna komedija Vitez slavonske ravni, nastala po tekstu istoimenoga romana Marije Jurić Zagorke u veoma uspjeloj dramskoj obradi Ane Prolić, praizvedena 9. prosinca na pozornici osječkog HNK-a, u režiji Dražena Ferenčine i izvedbi ansambla tog kazališta, ne prispodobljuje samo davno 18. stoljeće u kojem se radnja odvija nego i naše doba.

Nekadašnja služenja strancima, osobito bezgranična odanost plemenitaša moćnoj austro-ugarskoj carevini, lako je identificirati sa sadašnjom našom političkom poslušnosti. Kao što i u razbojničkoj družini i njihovu vođi Stojanu Varnici nije teško vidjeti naše lopove i kriminalce, a u vitezu Dragomiru Orliću čuvara identitetskih vrednota.

Sličnosti 18. stoljeća s našim dobom nije izbjegla ni dramatizacija, u kojoj je više nego očito da nama vremena, vlasti i ideologije prolaze, a da nam se malo kada na vlasti ne nalaze i oko vlasti ne motaju poslušnici, kriminalci i lopovi. I da današnje naše političke elite kao nekadašnji plemenitaši malo mare za život naroda.

Kako je riječ o pustolovnoj komediji, u Vitezu slavonske ravni stradalnici su i grofovi, Pejačevići, koji s prijateljima u vrućici iščekuju bečkoga grofa Ervina i carskog savjetnika Webera, koji u Osijek, točnije dvorac Retfalu pokraj Osijeka, dolaze za Ervina zaprositi njihovu naivnu, divlju i svojeglava kćer Magdu. Grofa iščekuju i Magdina sestrična Hela, zaljubljena u provizora grofa Pejačevića, pristalog ali razgrofljenog Zorislava Movrovića, i sveznajući grof Valentić, i hvalisavi pandur Joško Ficula i posluga, među kojom je i Gašo, sluga Pejačevićevih i doušnik Varnice, koji će s razbojnicima zarobiti Bečane.

Na kraju ih spašava pamet sluškinje Krasanke. Ona o svemu što se zbiva u dvorcu izvještava viteza Orlića, koji u kući pokraj šume živi sa „svojom desnom rukom“ Vračom, koji mu priprema barut i sve efekte koje koristi u svojim pohodima pri oslobađanju sviju koje terorizira Varnica i njegovi razbojnici. 

Osim viteštva Vitez slavonske ravni reaktualizira i odnos centra i periferije, tadašnjega Beča i Osijeka. Carica je alergična na podjelu Osijeka na tri općine i u dekretu – koji s proscima putuje u Osijek – traži da se tri općine ujedine u jednu jer u takvoj regionalizaciji prepoznaje opasnost za carevinu. Eto i to je odveć slično hrvatskoj današnjici.

Spašavajući Slavoniju, njezinu ravnicu i žitelje, tako što se bori protiv nasilja, pljačke, patnje, nemoći, razbojnika Varnice i njegovih četa, „vitez štiti Slavoniju i od onih koji bi ju trebali štititi“. To u razgovoru u kazališnoj knjižici tvrdi i dramaturginja. Stavimo li sadržaj „pustolovne komedije“ u naš hrvatski kontekst, glavno pitanje bi moglo glasiti: Tko je taj tko bi se danas usudio biti vitez Hrvatske?

Predstava ne daje odgovor na tako teška pitanja. Ali i bez njih, u dramatizaciji, režiji, scenografiji i glumačkoj suigri, ipak su se nazirali obrisi odgovora. Elementi pustolovne komedije, kako je podnaslovljen Vitez, veoma su prisutni u kostimima Mirjane Zagorec, svjetlu Ive Nižića i osobito dojmljivoj scenografiji Igora Vasiljeva, koji je okvirom za sliku prizorište podijelio na dva prostora; realni i idilično-pustolovni. U zrak idilično-rustikalnoga krajolika s golim granama povješao je dijelove pokućstva razbojnika, što i simbolično i znakovno sugerira „lebdeći“ prostor njihova života, oprečan realnom prostoru ispred okvira, gdje žive žrtve razbojnika.

Šteta što redatelj ta dva svijeta nije dokraja precizno iznijansirao u redateljskim rješenjima i naznačio u glumačkoj igri.

Umjesto nijansama na podosta mjesta redatelj je popustio aktualnim porukama teksta, njegovim satiričnim umjesto komičnim impulsima. Slijedeći aluzivnost teksta podosta se glumaca prepustilo blagoj satiri i peckalo umjesto ubadalo njezine stvarne i imaginarne krivce odgovorne za život kakav danas živi siromašni i osiromašeni čovjek, pogotovo u Slavoniji. Taj najdojmljiviji segment predstave pokazao se najvećom stupicom.

Namjera redatelja da  publici ponudi pustolovnu komediju s pjevanjem (suvišna Nives Celzijus), koja bi oduševljavala komičnim situacijama i prštala od smijeha, nije uspjela. Bilo je premalo komedijskoga i nedovoljno parodijskoga. Sadržaj  uglavnom nije bio komičan, malo je ismijavao nedostatke likova: bilo je premalo travestije, iskrivljivanja, nagrđivanja, premalo licemjerja, zbrke, meteža, prenemaganja... To nisu spašavali ni rijetki prizori galame, prepirke, skandala. No i takav Vitez slavonske ravni vizualno je impresivna repertoarna predstava koja se svidjela publici.

U ulozi grofa Ervina glumački odličan bio je Vjekoslav Janković, a  glumačku uvjerljivost ponudili  su Ivana Soldo Čabraja (Hela), Vladimir Tintor (Weber), Aleksandar Bogdanović (Varnica), Miroslav Čabraja (Ficulin), Ivan Ćaćić (grof Valentić), Sandra Lončarić Tankosić (grofica Pejačević), Draško Zidar (grof Pejačević), Duško Modrinić (Zorislav Movrović), Matea Grabić (Krasanka), Matija Kačan (vitez Dragomir Orlić) i ostali.